Samadhi
Nestalo je zavjese svjetla i tame,
Uzdigla se sva izmaglica tuge,
Odjedrile su sve prolazne radosti,
Isčeznule su sve nejasne iluzije osjećaja.
Ljubav, mržnja, zdravlje, bolest, život i smrt:
Ove lažne sjenke propale su u zakon dualnosti,
Valovi smijeha, sarkazma, vrtlozi melankonije,
Stapaju se u beskrajnom moru blaženstva.
Vihor maye je stišan.
Magičnim štapićem duboke intuicije.
Kozmos, zaboravljeni san, podsvjesno skriven.
Spreman je da prodre u moju novo-probuđenu Božansku memoriju,
Živim bez kozmičke sjene,
Ali ona nije lišena mene;
Kao što more postoji bez valova,
No, oni ne žive bez mora.
Snovi, sanjarenje, stanje dubokog turia sna,
Sadašnjost, prošlost, budućnost, ne postoje više za mene,
Sveprisutan sam, svestrujeći ja, svagdje,
Planete, zvijezde, zvjezdana prašina, zemlja,
Vulkanske eksplozije, kataklizme strašnog suda,
Peć stvaranja topi,
Ledenjake šutećih x-zraka, izgara plima elektrona,
Misli svih ljudi, prošlih, sadašnjih, budućih,
Svaku vlat travke, mene, čovječanstvo,
Svaki djelić kozmičke prašine,
Ljutnju, pohlepu, dobro, zlo, izbavljenje, strast,
Progutao sam i transformirao sve,
U beskrajni ocean vlastitog bića.
Tinjajuća radost, često zahuktavana meditacijom
Zasljepljujući moje oči pune suza,
Prsnula je u beskrajni plamen blaženstva,
Potrošivši moje suze, moj oblik, sve moje,
Ti si ja, ja sam Ti;
Znanje, znalac, znanost kao jedno!
Potpuno smireni osjećaj, vječno, živućeg, uvijek novog mira,
Pun užitka – s onu stranu zamišljenog iščekivanja,
Blaženi samadhi!
Ni stanje nesvjesnosti,
Niti mentalnog kloroforma bez volje povratka,
Samadhi koji širi moje kraljevstvo svijesti,
Izvan granica smrtne forme,
Do dalekih granica vječnosti,
Gdje ja, kozmički ocean,
Gledam kako maleni ego pluta u meni.
Vrabac, svako zrno pijeska, neće pasti bez moje moći.
Sav prostor pluta poput sante leda u mom mentalnom moru.
Ja, kolosalni sadržavatelj, od svih stvari sačinjen.
Dubljom, dužom, žudnom, Guru datom meditacijom,
Dolazi ovaj Božanstveni samadhi.
Živahno žuborenje atoma,
Tamna zemlja, planine, doline, gle! Rastaljena tekućina
Tekućeg mora mijenja se u izmaglicu,
OM struji iznad magle, čudesno otvarajući njene velove,
Ocean stoji otkriven, sjajeći elektronima,
Dok u posljednjem zvuku kozmičkog bubnja,
Nestaju najveća svjetla u vječnoj zraci
Sveprožimajućeg blaženstva.
Iz radosti stižem, za radost živim, stapam se u svetoj radosti.
Ocean uma, ispijam sve valove stvaranja,
Četiri vela čvrstine, tekućine, izmaglice, svjetla,
Svjetla pravde.
Ja koji sam u svemu, ulazim u više Ja,
Zauvijek nestaju nepostojane titrave sjene
Smrtnih uspomena.
Savršeno čisto je moje mentalno nebo – ispod, ispred,
I visoko iznad.
Vječnost i ja, jedna sjedinjena zraka,
Majušni mjehurić smijeha, ja,
Postao sam ocean radosti.
PY
